malo pišem
odavno ne mogu gledati u sebe
previše praznine i ideja je sahranjeno u mojim njedrima
krišom dišem
gledajući blijede zastava na mojim jedrima
odjekuju negdje u daljinama
u prošlim vremenima
ljudski osmjesi i nekakva preplakana svjetlost
kad odem hoću li se naći u bjelinama
ili neću znati ni za nas ni za svetost
slutio sam odavno sve zla ovog svijeta kako kidaju ljudska mesa
prepadnut nisam imao hrabrosti da nađem prostore tih tamnih adresa
pisani zakoni
samo su smrvljeni listovi prošlogodišnjg jesenjeg zlata
isforsirani nakloni
vladajućih struktura dok grade svoje kule od blata
mrtve riječi stoje i gledaju u naša lica i pokvarena srca
mrtvi oltari trpe dječije krike pred kojim srce puca
oslobodite mi samo prostora za dušu, tako bih rado ostao stotinama godina djete
ali ne mogu se istrgnuti iz ove realnosti prema kojoj pakleni konjanici lete..
A ti si Avatar, Converto?
Pamtim te po odličnim (uličnim) rimama. Nadam se da se šta snimilo/snima.
😀
jesam,
a snimio nisam, nisam ni pisao bas baš dugo..
ali za ovaj blog vežu me neka lijepa sjećanja i jučer nešto listam onako listajući eto napišem ovo
hvala ti, ćitaćemo se svakako 🙂
Da, daaa, čitamo se?
lijepo, baš.
hvala 🙂
Ova pesma me potseća na široki Dunav. Pored njega zna biti tako divno, mirno i opuštajuće sa osećajem dobra na svakom ćošku.
nisam bio na Dunavu, nadam se da ću imati priliku.. rijetka su mjesta gdje se čovjek može osjćati “tako divno, mirno i opuštajuće sa osećajem dobra na svakom ćošku.”
🙂