zamišljam tvoje lice
ono što je ostalo od njega u djelovima mog bića
i te neke sitnice
rasute kosa prije zalaska sunca i tragove pića
vlasi mi sjede nekako brže nego sam bio spreman
vrijeme me sažima i struže nekad mi se čini da samo drijemam
ponekad kao sa svako pročitano slovo šapuće
bojim se momenta kada i logika na pola napuće
bojim se al znam da neće
ispod mog hladnog izbrazdanog lica sakrivenog u bradi
ostala si neuništiva nekad me misao o tebi prži, a nekad mi um hladi
jesi li bila dodir sudbine koji sam se plašio prepoznati
ili samo trag vječnosti u proprolazu koju ne mogu do kraja spoznati
nesto ispod tvoje kože me zarobilo
ti predivna ženo blijede puti
kao da se u jednom momentu sa tobom sve moje spojilo
i od tad svaki tren u meni šuti
“Kažu da vrijeme mijenja sve
al mi to ne možemo vidjeti
Jer nisu ljudi zvijezde
da mogu vijekovima živjeti”
A. ova je za tebe
Hm. Nisi morao ni napisati zadnji red, jer mi je isto. (Fale mi PP.)
❤ i meni isto