Pos5

Samo bih gledao u beskraj i šutio

Slomljen u vlastitoj nadi

Oganjena znoj se cijedi niz moju kožu

I pokidao bih vlastite krvne sudove

Da imam hrabrosti za kraj

Jesmo li zasta komadići ispisanog papira

Kojeg nose divlji vjetrovi bez početka i kraja u zaborav

U kakve zablude povjerovah tako sigurno

Trebao bih slijep i gluh biti protjeran u Had

Ima li milosti

Dok zavezan za sidro putujem u gorko dno

Koliko je krvavih očiju tražilo od neba odgovor

Nestajući u vlastitoj praznini

Dok se civilizacija urušava bez premca

Nepravda silom

Vadi duše iz naših pogleda

Dok strah u tišini

Šuti

Dok pred njim puca logika i nada